Prije oko mjesec i pol dana (7. lipnja 2020.) objavila sam svoj prvi post kojim, dakako, objavljujem da sam odlučila i javno piskarati i objavljivati svoje mozgarije jer zašto bi samo ukućani patili. Evo i tog prvog posta: “Život jednoj davnoj, umalo zaboravljenoj, želji dalo je iščekivanje oluje. Pričekaj dok ovo, pričekaj dok ono, pričekaj… […]
Tap, tap,tap, tap, tap,kiša kapima tapka. Tip, tip,tip, tip, tip,prsti tipkama tipkaju. Natječu se kiša i prsti,natječe setapkanje i tipkanje. Tap, tip, tap,tip, tap, tip….
Bole,rane. Vidam,rane. Zarastaju. Ožiljcinastaju. Nestanite,kažem, pa se prenem i kažemostanite.
Snene, ništa nas ne dotiče jer sebi smo sve. Kao iz jazbine, ili pak gnijezda, gledamo stvarnost – ona je lovište.Nekad si lovac, nekad plijen. Između toga smo mi. (Nema sigurnosti jazbinebez nesigurnosti stvarnosti.)
Ima me, nema me, il’ me ima, il’ me nema, a možda, negdje u sredini, njegovom blizinom grijem se, – il’ krijem. foto: Mirjana Vrlika
Zaškiljila sam, preko glave se prekrila, u jastuk oči skrila, ali ponedjeljak sve vidi i zna. Ustajem, nezadovoljna. Prilazim roletnama, i tračak Sunca, tračak nade, oraspoloži me u tren. Otvaram prozor, a kišom okupan zrak, opojnog mirisa lipa, umiruje me i snaži, pa mi je odmah i ponedjeljak draži. foto: Mirjana Vrlika
I tak’ šetam s Lunom našom uobičajenom rutom. Odjednom ona ugleda divlje zečeve i krene za njima – dala se u puni trk, kao da ima dvije, a ne devet godina (naravno da je kasnije šepala, ali ako se ukaže prilika, opet će tako). Inače je u dobroj kondiciji, a labradorica od devet godina je […]
Jutrom blista kao suza čista. Sunce se u njoj ogleda i sebično je izjeda. Daje joj sjaj i presuđuje kraj. Dugo nisam hodala bosa dok stopala umiva mi rosa. foto: Mirjana Vrlika
Pijanistica Priroda jutrom, Suncem umjesto prstima, trepavicama mojim prebire. Melodijom zore me zove i teško Snu kažem da noćnom druženju došao je kraj. Susret novi mu obećajem, a sad sa Suncem zaplesat ću dok Priroda i dalje svira i, veličanstvena, hodi zelenim plaštem ogrnuta. U kosi joj cvjetovi, u očima Sunce i Mjesec, umjesto niske […]
Nakon sivila, boje hoću, crvenu, žutu, narančastu i plavu. Ali, gdje god pogled mi skrene – zelenilom plovim, a u zelenila dubini skrivene boje, sramežljivo i strpljivo čekaju da zelena se, hraneći ih, umori pa da joj predaha daju kad ljeto dođe kraju.
Jučer, kao i zadnjih nekoliko dana, kiša pada, ne pada, pada, ne pada…Nigdje ne idem, nije da izbjegavam, nego mi se baš onako ne da, alisam se jučer zamislila nad jednim sasvim običnim prizorom. Luna navečer obavlja svoje potrebe u dvorištu. Uvijek izađem van s njom ma kakvo vrijeme bilo. Izašla sam i jučer oko […]
Mikitarije 