Prije oko mjesec i pol dana (7. lipnja 2020.) objavila sam svoj prvi post kojim, dakako, objavljujem da sam odlučila i javno piskarati i objavljivati svoje mozgarije jer zašto bi samo ukućani patili. Evo i tog prvog posta: “Život jednoj davnoj, umalo zaboravljenoj, želji dalo je iščekivanje oluje. Pričekaj dok ovo, pričekaj dok ono, pričekaj… […]
Zaškiljila sam, preko glave se prekrila, u jastuk oči skrila, ali ponedjeljak sve vidi i zna. Ustajem, nezadovoljna. Prilazim roletnama, i tračak Sunca, tračak nade, oraspoloži me u tren. Otvaram prozor, a kišom okupan zrak, opojnog mirisa lipa, umiruje me i snaži, pa mi je odmah i ponedjeljak draži. foto: Mirjana Vrlika
I tak’ šetam s Lunom našom uobičajenom rutom. Odjednom ona ugleda divlje zečeve i krene za njima – dala se u puni trk, kao da ima dvije, a ne devet godina (naravno da je kasnije šepala, ali ako se ukaže prilika, opet će tako). Inače je u dobroj kondiciji, a labradorica od devet godina je […]
foto: Mirjana Vrlika
Pijanistica Priroda jutrom, Suncem umjesto prstima, trepavicama mojim prebire. Melodijom zore me zove i teško Snu kažem da noćnom druženju došao je kraj. Susret novi mu obećajem, a sad sa Suncem zaplesat ću dok Priroda i dalje svira i, veličanstvena, hodi zelenim plaštem ogrnuta. U kosi joj cvjetovi, u očima Sunce i Mjesec, umjesto niske […]
Nakon sivila, boje hoću, crvenu, žutu, narančastu i plavu. Ali, gdje god pogled mi skrene – zelenilom plovim, a u zelenila dubini skrivene boje, sramežljivo i strpljivo čekaju da zelena se, hraneći ih, umori pa da joj predaha daju kad ljeto dođe kraju.
Jučer, kao i zadnjih nekoliko dana, kiša pada, ne pada, pada, ne pada…Nigdje ne idem, nije da izbjegavam, nego mi se baš onako ne da, alisam se jučer zamislila nad jednim sasvim običnim prizorom. Luna navečer obavlja svoje potrebe u dvorištu. Uvijek izađem van s njom ma kakvo vrijeme bilo. Izašla sam i jučer oko […]
Prije dva dana bila sam u rutinskoj šetnji s kerušicom Lunom. Ruta rutinske šetnje (baš sam dobro ovo smislila) prolazi voćnjacima, poljima, šikarom… Često ugledam divlje zečeve, košute i srndaće, čaplje, rode, kojekakve ptičice, patke,a samo na jednom dijelu već godinama, ako se tiho prikradem u rano jutro, vidim par crnih roda. Premda mi stopala […]
U subotu me sunce obasulo poljupcima, dva dana sam rumena bila, a sreću zbog poljubaca nisam krila. Danas me kiša umila, nisam se bunila, par je kapi i u oku završilo, ali sreću ni to nije ustrašilo. (30. 3. 2021.)
Dok se s prijateljima dopisuješ, lagani se osmijeh tvojim usnama prošetava. Okrenut prema meni iščezava i skriva se. Ali, pomislim, možda je tu samo da bocne, da svojim prošetavanjem pred drugima, na meni ostavi trag, a ozbiljno, prazno lice, samo je platno koje se učas može pretvoriti u bilo što, a osmijehu se nadam i […]
