Jučerašnje nasmijano Sunce danas se skriva iznad magle, kao da poručuje da ne zaslužujemo smiješak,
a možda ipak samo tuguje jer ne voli rastanke.
Baš zbog takvog nasmijanog Sunca jučerašnji sam dan provela manje više vani, u šetnji i vožnji biciklom.
Očekivala sam da će mi se raspoloženje popraviti, da neću razmišljati o onome što nas prati ovih dana –
o odlascima.
Znam, kao i dolasci, odlasci su dio života. Ne znamo koliko će tko ostati, kakav će biti suputnik, hoće li nas ponuditi narančom (neki znaju zašto baš narančom), hoće li nam ometati put, hoće li nam put glazbom, slikom, filmom… učiniti ugodnijim.
Što ostaje kad netko siđe s tog vlaka?
Osjećaj, uspomena, možda pokoja fotografija, sjena…
“… Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.”
Notturno, A. G. Matoš
Mikitarije 