Je li moguće bezbrižno uživati?

I tak’ šetam s Lunom našom uobičajenom rutom. Odjednom ona ugleda divlje zečeve i krene za njima – dala se u puni trk, kao da ima dvije, a ne devet godina (naravno da je kasnije šepala, ali ako se ukaže prilika, opet će tako). Inače je u dobroj kondiciji, a labradorica od devet godina je otprilike kao mi u nekim šezdesetim. Zamišljam sebe sa šezdesetak godina kako se dajem u puni trk, kao nekad. Morala bih dobro razmisliti mogu li to moji gležnjevi, koljena, kukovi ili leđa podnijeti. Već sad kalkuliram što mogu, što ne mogu, što smijem, a što ne – ponekad zanemarim, pojurim brže biciklom uzbrdo, potrčim nizbrdo i znam da ću bolovati, ali neka – ponekad se isplati trpjeti. Slično je sa sladoledom – zubi su mi izrazito osjetljivi na promjenu temperature, ali neka’ ta bol brzo prođe, a sladoled je sladoled. Ponekad mi se čini da balansiram između fraze da se jednom živi i one da treba živjeti zdravo, a istina je, opet, negdje u sredini.

Pitam se već dugo znamo li mi ljudi uopće onako bezbrižno uživati. Čini mi se da životinje, ako su slobodne, ne brinu previše o posljedicama koje će neki postupak imati za njih (ne govorim sad o biološki uvjetovanom ponašanju u smislu odgoja mladunčadi, pripadanja čoporu, krdu, jatu i tome slično). Kao da uvijek daju sve od sebe, što god radile. Je li to možda zato što vjerojatno ne znaju da su smrtne? Znam da prepoznaju opasnost i da se brane ukoliko ih netko napadne, a znam da se i one igraju i da ponekad rade nešto zbog osjećaja zadovoljstva.

Prije dvije godine bila sam u prilici isprobati tobogan u Bizovačkim toplicama. Nisam se nikad prije upustila u takvo što. Bilo me je pomalo strah. Što ako se okrenem na trbuh i udarim nosom, što ako udarim glavom, što ako me netko udari nogom u nos, što ako ja udarim nekog kad padnem u vodu…? Također sam se prije tri, četiri godine prvi put našla u onom nekom čekiću što bude u lunaparku. Ljulja se naprijed, nazad, i onda dođe do najviše točke na kojoj se malo zadrži i to je baš naopačke, visjela sam tako, smijala se kao rijetko kad i uživala – ali ipak sam se pitala što ako popusti zaštita koja me drži i tako sam se grčevito držala da su me ruke boljele tjedan dana.

Upravlja li doista našim životima strah od posljedica?

Malo sam istraživala o tome i pročitala sam da postoji koncept teorije upravljanja užasom, a ta teorija, vrlo uopćeno, drži da smrtna tjeskoba kontrolira ljudsko ponašanje.

foto: Mirjana Vrlika

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s