Svježa 13
Dok se
s prijateljima dopisuješ,
lagani se osmijeh
tvojim usnama
prošetava.
Okrenut prema meni
iščezava
i skriva se.
Ali, pomislim,
možda je
lažan,
samo da bocne,
da svojim prošetavanjem
pred drugima,
na meni ostavi trag,
a ozbiljno,
prazno lice,
samo je platno
koje se učas
može pretvoriti u bilo što,
a osmijehu se nadam
i osmijeh ti nudim.
(26. 2. 2021.)
Svježa 11
Jutros je
zima tek rođena bila.
Zadivila me
bjelinom haljine,
svježinom duše,
i zaigranošću mladog uma.
Kao što tek rođeno dijete
dočekujemo,
dočekali smo
i nju, svježu, bijelu, netaknutu…
Do kasnog prijepodneva
nepoznate stope iskrzale su
rubove haljine,
do podneva imala je
nekoliko bora,
poslijepodne sva je već prljava,
preskakuju je, zadižu nogavice, obilaze,
Do večeri ostade samo
prljava masa
vode i leda i soli
koju su joj u rane utrljali.
Pomalo se srami starosti,
i sve više u osamu se povlači,
među ptice, među granje,
na polje i travke.
(11. 1. 2021.)
Svježa 12
U sobi sam,
na krevetu sjedim
i tražim ju,
ali je nema,
a još jutros tu je bila.
Jučer mi se,
uvečer,
u bijeloj tišini,
i mirisu snijega,
krišom uvukla u džep.
Ne znajući,
unijela sam ju u kuću,
a možda mi se,
iz džepa se izvukavši,
uvukla u kosu
jer, sjećam se,
odjednom je tako
svježe zamirisala.
S kose
na krevet se
premjestila
i mislim da
sam ju prekrivačem
prekrila.
Do jutros
je sigurna bila,
a otkrivena
u balončić se pretvorila
i svjetlošću ometena,
zvucima smetena,
rasplinula se
zimska tišina.
(1. 2.2021.)
Svježa 9
Nisam smjela,
niti htjela,
biti gruba.
Riječ je sama,
tješim se,
a možda se i lažem.
svojom voljom
skočila
s odskočne
daske jezika.
Ne mogu je
vratiti,
ne mogu je
dozvati,
a tako bih htjela
da zubi su se
stisli i skok
spriječili.
Sad samo očima,
pogledom,
samo rukama,
dodirom,
samo usnama,
šapatom,
liječiti mogu
riječ što je ranila.
(28. 11. 2020.)
Svježa 10
Mliječna koprena
opet mi
daljine sklanja,
ali ono pred
očima tad
bolje se vidi.
Danas predzima
ne grli nježno,
već se hladno i
vlažno uvlači
i zavlači.
Svaka teška riječ,
strogi pogled,
oštar zvuk,
još jaču
bol nanose.
Lijek je
u doma toplini,
u zagrljaju nježnosti,
u kolaču ispečenom
pa čak i u skuhanoj kavi,
u pravoj riječi,
ali i ugodnoj
tišini,
i svemu drugome
što nas od zime
(pa čak i o ne ljudske)
brani.
(17. 12. 2020.)
Svježa 7
Opet me zavela
mekom slatkoćom
svilom omotanom.
Rastačem se
gledajući je
bez snage
za odagnati
slabost tijela
nad bogatstvom
što ga nudi.
Trenutak je
dovoljan
za jakost
slabosti
za poraz uma
nad tijelom
što slatko voli
i ne odolijeva,
premda zna
da ono što mu
najviše godi
ujedno i najviše
škodi.
(12. 11. 2020.)
Svježa 8
Jutrenje,
jutarnje buđenje,
sinoć oslobođene misli
kući doziva.
Um im je kuća,
ali skrivene ostaju
u zakutcima
snova,
u nestvarnim
bojama
zamaštanih svjetova.
Zatvoreni kapci
stražu im drže.
Izdajničko uho
propustilo je
zvuk.
Prenute misli
jedna drugu
sustižu
na povratku kući.
Niti jedna ne smije
skrivena ostati
jer um će ju danju tražiti
i sam će
, baš kad ne treba,
lutati nestvarnim bojama
zamaštanih svjetova.
(17. 11. 2020.)
Svježa 5
Niti svoga tkanja
u rukama držim.
Prsti strepe
nad uzorkom –
savršenim.
SVaka mu je
nit
jednako
zategnuta,
bez oštrih
promjena
boja i
smjera.
Zategni tu,
popusti tamo,
ne ispuštaj,
drži
ne zateži previše,
ne popuštaj toliko,
ali
prsti kao
da svoju
volju imaju.
Upletu oni
i tuđe boje,
drugačije niti
i umjesto
da tkanje
slabije bude
neku novu
smagu ima
i ljepotu znanu
samo prstima
vičnim
životnom
tkanju.
(1. 11. 2020.)
Svježa 6
Koprenom
mliječnom
zakoprenjeno,
okoprenjeno,
ukoprenjeno,
nadkoprenjeno,
do prenuća
proljeća.
(5. 11.2020.)
Svježa 3
Ulazim, skršena,
u sigurnost krošnje
tvoje.
Granama (svojim)
granama (mojim)
grananje (naše)
podupireš.
S listova svojih
na moje
rosu rosiš.
Rastem snagom tvojom,
a kad ,skršen, dođeš,
granama (svojim)
granama (tvojim)
grananje (naše)
podupirem.
(22. 10. 2020.)
Svježa 4
Zatvorenih očiju
čujem mekoću
mačjih šapa.
Nemam mačku,
sjetim se.
Otvorim oči
i vidim Jesen,
u tijelu mačke.
Šapom prozor
dodiruje,
mekano,
tap-takajući.
Ustanem
i otvorim joj
prozor.
Ulazeći, dirne me,
nježno,
mokrom šapom,
i repom mi
zaškakljika nos.
U krevet se
opet uvučem i
zapredem.
Zaposjela me
Jesen.
(24. 10. 2020.)
Svježa 1
Da mi je žlica
kojom bih
iz sivoće svoje
boje tvoje izvadila
i opet ih pojela.
Da su mi škare
kojima bih iz
srca svoga
tvoje izrezala
i opet nazad zalijepila.
Da mi je štapić čarobni,
leptira let, procvali cvijet,
za biti tad i sad,
tamo i tu, i sebe
tobom činiti boljom.
(15, 10 2020.)
Svježa 2
Sanjarim ponekad,
ponekad zastanem, probuđena,
probuđena i (ne)svjesna vrtuljka,
vrtuljka okoseblja
i ne znam više,
više ne znam
je li oko ili kolo.
(18. 10. 2020)
Mikitarije 